Postoje oni klubovi za koje igraš, ali i oni koje u srcu nosiš cijeli život. Za Fahrudina Melića, Rukometni klub Borac bio je upravo ovo drugo – klub zbog kojeg ti zaigra srce gdje god se nalaziš.
Zadužio je crveno-plavi dres sad već davne 2010. godine, kao već formiran igrač sarajevske Bosne. Ostao je samo godinu dana, što je tek 4 posto njegove rukometne karijere, ali je i to bilo više nego dovoljno da ostavi dubok trag…
Moralo je da prođe skoro 14 godina od odlaska pa da ponovo istrči na parket Borika. Uradio je to u proljeće 2025. godine, kao član Vogošće. Nije, priznaje, bilo nimalo jednostavno, radile su emocije…
“Prolazile su mi, prije svega, slike kroz glavu dok sam dolazio u Banjaluku, preko Doboja. Kada sam ja igrao, još uvijek nije bilo ovog auto-puta, pa mi je to prvo palo na pamet kada sam stizao, koliko se sama Banjaluka izgradila, ali i sve ostalo. U meni Banjaluka budi stvarno lijepe uspomene i sjećanja na tu jednu sezonu koju sam proveo u Borcu. Kad sam ušao u dvoranu i dole u svlačionice, što moram da pohvalim da su renovirane, parket i sve ostalo gore, osjetio sam stvarno da je Borik rukometni i sportski hram. Onda vidiš sve te poznate likove koji se nisu promijenili, ljude koji i dalje rade u toj dvorani… Kad sam izašao na teren, najmanje sam znao protivničke igrače. Promijenilo se toliko generacija igrača, prepoznao sam samo Grahovca… Borac i Borik imaju stvarno posebno mjestu u mom srcu. To sam uvijek svima govorio i govorim sa velikim zadovoljstvom”, započeo je Melić razgovor za sajt Rukometnog kluba Borac m:tel.
Od Melićevog odlaska iz Borca i Banjaluke prošla je decenija i po. Prva pomisao na taj period, ističe popularni “Mela”, jesu druženje i sjajna kohezija među igračima.
“Bili smo predvođeni trenerom Draganom Markovićem koji je od nas prvo pokušavao da napravi dobre ljude i stvori koheziju između nas. I stvarno, ne samo da je uspio, nego je ‘prešao igricu’ kad je to u pitanju! Stvarno smo bili prava porodica. Družili smo se, to su bile nestvarne priče. Svaki dan je bio neki događaj, a da ne spominjem ta čuvena druženja poslije treninga i sve to u kafiću u sklopu dvorane. To mi je zaista prva asocijacija, bili smo nevjerovatno povezani između sebe.”
Samim tim, ni anegdota iz tog perioda ne manjka…
“Ma imam ih hiljadu i jednu! To se, ja mislim, i dan-danas prepričava, te čuvene situacije kad se završi trening. Na primjer, igrali smo srijedom utakmice međusobno na treningu, a igralo se stalno u pite i pivo. Ekipa koja izgubi plaća plaća onih 100 zvrkova pite. I tamo se to onda jede, priča se, zeza se, provocira se… Tako je bilo svake srijede. Što se tiče Marke (trener Marković, op.a.), o njemu bih sigurno mogao dvije knjige da napišem, najmanje po 200-300 stranica, o svim pričama. To je čovjek koji jednostavno ima posebno mjesto u mom srcu.”
Nije, ističe, mogao ni da zamisli da će se nakon bogate internacionalne karijere, koja je uslijedila nakon toga, ponovo sresti sa Velikanom iz Gospodske ulice, bar kao rival.
“Definitivno nisam. Nisam mogao tako daleko ni da razmišljam, a sa druge strane, i Borac je poslije u tim godinama bio malo u raskoraku sa rezultatima u Evropi. Nisam tako ni imao priliku da se sretnemo, osim možda kroz neku prijateljsku utakmicu. Međutim, stvarno nisam razmišljao da ću se ikad više kao igrač vratiti u Borik.”
Godinama je Fahrudin Melić, prije dolaska u Borac, bio igrač sarajevske Bosne, najvećeg rivala u borbi za titulu. Nije mu, naglašava, bilo neobično da obuče dres dojučerašnjeg protivnika – jer je to i želio.
“Poznavao sam dosta igrača koji su tih godina, kada je ekipa bila top, stigli u Borac. Bili su tu Ivan Karačić, Faruk Halilbegović, Vukašin Stojanović, Vladimir Vranješ, Mario Blažević, da sad nekoga ne zaboravim. To su bili ljudi koje sam stvarno dobro poznavao i koji su već bili u klubu. Možda je jaka riječ reći ‘neobično’ jer sam se vrlo brzo, već nakon dva dana, osjećao kao da sam u Banjaluci deset godina. Ljudi su me tako nevjerovatno prihvatili da mi niko nikada nije rekao nijednu jedinu ružnu riječ. Bilo je tu još razloga zbog kojih sam se odlučio na taj korak. Prvi je bio finansijske prirode. U tom trenutku, meni kao svježe oženjenom čovjeku i ocu, finansijska situacija u Bosni je bila stvarno jako, jako loša. To je bio jedan od glavnih razloga. Drugi razlog je definitivno bio Dragan Marković. Za mene je to bio ozbiljan mamac. Gledajući gdje je sve čovjek bio trener i s obzirom na sve informacije koje sam imao o njemu do tada, cijenio sam ga kao ozbiljnog trenera i ozbiljnog čovjeka, što me je i privuklo. Treći razlog je bila tadašnja uprava Borca, na čelu sa Borisom Đogom. Stvarno su radili super stvari u klubu. Napravili su odličnu organizaciju i nama tokom tih godinu dana, koliko sam bio u klubu, stvarno ništa nije nedostajalo. Zaista smo bili maksimalno ispoštovani sa svake strane. Sve se, nekako, lijepo poklopilo i to su bili ključni razlozi zbog kojih sam došao.”
U sezoni kad je nosio dres Borca, crveno-plavi su sa Sarajlijama vodili rovovsku bitku za titulu. Posebno se pamti okršaj iz aprila 2011. godine, kada se na tribinama Borika “načičkalo” 3.000 ljudi!
“Bilo je stvarno super. Te godine smo, mislim, nekoliko puta napunili Borik, atmosfera je bila fantastična. Vratili smo publiku na tribine, čak su počeli da nam dolaze i fudbalski navijači, pa je stvarno bilo zadovoljstvo da igramo u takvoj atmosferi. To rivalstvo sa Bosnom je zaista bilo takvo da smo se baš ‘gurali’. Bukvalno je ta međusobna utakmica u Banjaluci, koju smo nesrećno izgubili, odlučila o šampionu. Međutim, vratili smo taj dug kasnije kroz osvajanje Kupa. Igrao je tada za Bosnu i Petar Kapisoda. Oni su u tom trenutku bili ozbiljna ekipa, sa njim, Igorom Karačićem i još dosta dobrih reprezentativaca. Stvarno odličan tim, ali je te godine u prvenstvu bilo baš napeto… Nikad bliže nismo bili.”
Po odlasku iz Borca, uslijedio je odlazak u Gorenje iz Velenja. Značilo je to povratak u Ligu šampiona, ali je istinski “bum” u karijeri uslijedio 2013. godine, kada je Melić ušao u svlačionicu Pari sen Žermena, koja je tad “vrvjela” od velikana evropskog rukometa.
“Moram prvo da kažem da sam ja planirao da ostanem dvije godine u Banjaluci. Međutim, pojavila se ponuda Gorenja, koje je tada takođe pretendovalo da bude šampion. Ljudi su platili obeštećenje pa sam tako otišao iz Borca. Uslijedile su dvije godine tamo, i oba puta smo bili prvaci, što je prvi put u istoriji slovenačkog rukometa da je neki tim uz Celje osvojio titulu dvije godine zaredom. Tamo sam zaista imao super partije, dva puta bio najbolje desno krilo slovenačke lige, pored svih tih dobrih i ozbiljnih igrača. Te dvije godine u Velenju sam maksimalno iskoristio. Onda, posredstvom Andreja Golića, Banjalučanina i legende kluba koji mi je bio i menadžer, dolazi ta ponuda Pariza. Raspitivali su se i drugi klubovi, ali se meni svidjelo da odem u taj Pariz, i tamo vidiš sve te asove… Međutim, opet naletim na jednog drugog Banjalučanina, Mladena Bojinovića, koji mi je stvarno odmah pružio ruku i sa kojim sam te dvije godine, koliko smo bili tamo zajedno, bio nerazdvojan. Brzo sam se adaptirao, iako u početku jeste bilo neobično. Dođeš i gledaš sve te ljude oko sebe, ali kako sam išao stepenicu po stepenicu u karijeri, shvatiš da ni u jednu svlačionicu nije lako ući, a pogotovo među takve gromade. Ipak, navikne se čovjek na sve to…”
A među “gromadama” su se isticali Tjeri Omeje, Mikel Hansen, Lik Abalo i Nikola Karabatić, kojeg Melić izdvaja kao primjer za praktično sve!
“Taj čovjek je institucija po pitanju svega. Nikola je primjer sam za sebe, jednostavno je nevjerovatno kako je taj čovjek posložen i privatno, a da ne govorim o terenu i svemu što je uradio u karijeru. Međutim, ovo van terena… Čovjek bukvalno radi od 8 do 10 sati dnevno. To ljudi ne znaju, šta on sve radi mimo terena, sve te marketinške stvari koje treba da ispoštuje, ugovore… Zovu ga tamo, ovamo, a on je opet svuda prisutan te i pored toga maksimalno trenira. Stvarno je ozbiljan primjer na kojeg bi i ovi mlađi igrači trebalo da se ugledaju. Nevjerovatno zaokružena ličnost.”
Konkurencija na poziciji desnog krila bila je paklena. “Zacementiranu” poziciju imao je Lik Abalo, pojavljivala se i mlada zvijezda Benoa Konku…
“Meni je, iskreno, konkretno Lik Abalo bio mamac. Mogao sam da odem u dosta drugih, isto dobrih klubova, ali želio sam da budem baš tamo, da vidim šta je sa tim čovjekom! Gledajući ga i igrajući protiv njega, to je jednostavno čovjek za koga imaš osjećaj da uopšte ne stoji na terenu. Što se tiče saradnje sa njim, radi se o izuzetnom momku, mi smo i generacija. On je umjetnik, zaista super lik, jedno vrijeme smo čak bili i cimeri. Lijepo smo se družili, to je čovjek sa kojim možeš da pričaš o čemu god hoćeš. Opet, on živi u svom umjetničkom svijetu – voli da crta, sluša muziku… Bilo mi je jako interesantno da posmatram šta sve radi u sobi. Bilo je teško izboriti mjesto, ali to je posao, boriš se da bi igrao više, da bi napredovao, i to mi nije bio problem. Imao sam svoju ulogu.”
Jezici su, ističe Melić, bili tek posebna priča…
“U početku sam pričao engleski. Nas je tada bilo pet Balkanaca, pa smo pričali naš jezik, a oni su se na kraju prilagođavali nama! Bilo je tako da smo sve jezike miješali. Ipak, postojao je taj momenat da se nauči francuski, međutim, ja sam tek treće godine tamo počeo dobro da ga razumijem i vidio da mogu pomalo da ga pričam. Pariz ti uvijek daje mogućnost da nađeš nekoga ko priča engleski. I ti taman nešto kreneš na francuskom, pa onda da li od straha ili sramote da ne pogriješiš, prebaciš se na engleski. Tek kada sam otišao u Šamberi, gdje je situacija skroz drugačija jer slabo ko priča engleski, počeo sam dobro da ga učim i nekako sam se opustio da pričam na francuskom.”
Tako je i sam “načeo” novu temu – boravak u Šamberiju. Posebno se isticala sezona 2018-2019. u kojoj je postigao 146 golova, a briljirao je u kup-duelu sa Nantom, postigavši čak 13 pogodaka.
“Eto vidiš, na to sam i zaboravio… Da, bila je to baš dobra sezona u Šamberiju. Osvojili smo Kup i završili prvenstvo kao treći. To je ogroman uspjeh s obzirom na budžet. Kakav budžet imaš, otprilike si na takvom mjestu i na tabeli. Mi smo sa devetim ili desetim budžetom završili kao treći i osvojili Kup. To je bilo i više nego da smo ‘prekucali’ sezonu, baš smo odradili vrhunski posao. Bila je to jedna od uspješnijih sezona, a tada sam proglašen i za najbolje desno krilo godine u ligi. Te četiri godine u Šamberiju su mi definitivno najbolje godine, možda čak i u životu.”
Iz Šamberija je otišao u godini kada je Evropom harao korona virus, iako je imao ugovor na još godinu dana.
“Iako sam imao važeći ugovor, uslijedila je ta specifična situacija. Tada su, zbog svih tih dešavanja i činjenice da je čitav svijet stao, klubovi počeli da predlažu smanjenje ugovora. Na to nisam pristao i odlučio sam da odem u San Rafael, ekipu sa juga Francuske. Stvarno prelijepo mjesto, na samoj obali. Kada sam vidio grad, na šta to liči i sve ostalo, stvarno mi je bila želja da zaigram tamo i na kraju mi se i ostvarilo. Međutim, nakon godinu i po dana provedenih tamo, jednostavno mi se nije svidjela atmosfera u tom klubu, kao ni sami ljudi. Sve je bilo potpuno drugačije u odnosu na Šamberi, koji je mnogo organizovaniji. I pored toga što si bukvalno na plaži, nije to bilo to. Igrački je sve bilo u redu, ali se dole jednostavno nisam pronašao.”
Uslijedio je potom povratak na “naše prostore”, odnosno potpis za Nekse iz Našica u jesen 2021. godine.
“Desila se situacija da se desno krilo Neksea povrijedilo. To je bilo u jedanaestom mjesecu. Tada me je nazvao Andrej (Golić) i rekao da se otvorila ta opcija. I tako dođem u Nekse, gdje sam proveo skoro tri godine. Tamo smo imali stvarno vrhunske uspjehe. Igrali smo, između ostalog, jake utakmice sa Zagrebom, gdje smo se baš ‘gurali’ sa njima i bili jako blizu. U Evropskoj ligi smo imali niz ozbiljnih, velikih utakmica i dogurali smo sve do fajnal-fora. U četvrtfinalu smo prošli jedan GOG sa svim tim njihovim zvijezdama koje su igrale u tom trenutku. Tamo mi je trener bio Branko Tamše, koji je ranije bio trener i u Sloveniji. Branko je stvarno jedan od mojih omiljenih likova sa kojima sam radio. U Nekseu se stvarno desilo mnogo toga lijepog, sve se poklopilo i napravili smo super rezultate. Nekse je stvarno ozbiljan klub sa ozbiljnim ljudima, drago mi je što su nastavili tim putem i siguran sam da će Nekse samo ići naprijed u budućnosti.”
A onda – povratak tamo gdje je sve počelo, u Bosnu i Hercegovinu. U ljeto 2024. godine, dogovorio je saradnju sa Vogošćom.
“Moram reći da mi je, prije odluke da se vratim kući, bila otvorena i ponuda Zagreba, a bilo je i drugih opcija u opticaju. Međutim, nakon 15 godina igranja u inostranstvu, iskreno, osjetio sam da mi je svega dosta. Rekao sam Andreju: ‘Vraćam se kući.’ Bilo mi je dosta inostranstva, a tu su bili i porodica i djeca. Posljednjih par godina nismo živjeli zajedno zbog njihovih školskih obaveza i svega ostalog, pa mi je glava već bila puna uloge ‘vikend oca’ i ‘oca na raspustu’. Tako je uslijedio povratak u Vogošću. Vratio sam se kući s mišljenjem da ćemo napraviti jednu finu priču, međutim i tamo se ispostavilo da to još uvijek nije na tom nivou da se izgradi ozbiljna, zdrava i sistematski dobra priča. Tako je kako je.”
Posljednjih šest mjeseci odradio je u Izviđaču, a kada podvuče crtu nakon dvije i po decenije karijere – Borac je ipak bio prekretnica.
“Gledajući sa ove distance, zaista je bilo tako. Ne kažem ovo samo da bih laskao, nego je to zaista istina. Sa jedne strane, to je bio prvi put da smo se kao porodica odselili od kuće. Moja supruga, sin Tarik i ja smo prvi put otišli da živimo u neki drugi grad. To je bila prva stvar, navikavali smo se na druge ljude i na malo drugačiji mentalitet. Sa druge strane, igrački gledano, ja sam u Borcu dobio pravu ulogu koju sam nosio. To mi je nakon Pipeta (Irfan Smajlagić, op.a.) i Bosne bilo nestvarno – da nakon onakve vojske dođeš ovdje gdje te čovjek tako lijepo i fino poštuje. Danas toj priči dajem mnogo veći značaj.”
Razlika je, podvlači Melić, ogromna u smislu kvaliteta igrača tada i sada…
“To je stvarno ‘nebo i zemlja’. Ne govorim ovo iz pozicije nekog starog igrača koji samo hvali svoja vremena, nego je to činjenica. Dovoljno je pogledati ko je tada igrao u te dvije ekipe – u Bosni i u Borcu, a gdje je tek bio Izviđač sa Burićima, Malinovićem i stotinu drugih igrača koje ne bih želio da preskočim. Gdje su bile ostale ekipe iz te lige, Sloga, Konjuh… Te godine je bilo šest ili sedam izuzetno jakih ekipa. Kada bismo pogledali šta su ti igrači poslije napravili u karijerama i šta su sve osvojili, tek tada bismo mogli napraviti pravo poređenje. Ta naša generacija iz 2010. godine je, u odnosu na ovo što se danas sreće u bh. ligi, bila daleko kvalitetnija. Ima i danas mladih, stvarno super momaka, i drago mi je što vidim da se klubovi konačno malo razmrdavaju i uozbiljuju svoj rad, što želim zaista da pohvalim, ali nedostatak finansija je i dalje rak-rana našeg rukometa. Uvijek sam optimista u životu, pa tako i po pitanju ove situacije. Nadam se da će se privrednici koji vode ozbiljne biznise više okrenuti rukometu, jer je to sport koji ne zahtijeva prevelika ulaganja, a vrlo brzo donosi vidljive rezultate. Sponzorisati brend kao što je Borac trebalo bi da bude čast. Stajati sa svojim imenom uz brendove poput Borca, Bosne ili Izviđača… To su tri institucije ove države i mislim da bi to za privrednike to trebalo da bude povlastica.”
Kada bi mogao da opiše Borac u jednoj riječi, to bi bila upravo riječ INSTITUCIJA.
“Institucija u svakom smislu. Tokom te godine provedene u Borcu naučio sam zaista mnogo. Banjaluka je rukometno specifična i zahtjevna čaršija za igranje, jer je iz tog grada poteklo nevjerovatno mnogo velikih rukometaša. Ipak, ja za tih godinu dana nikada, ni na jednu sekundu, nisam osjetio nikakvu ljubomoru ili sujetu. Naprotiv, osjećao sam samo ogromnu podršku od svih ljudi i za mene je bila istinska čast da igram za taj klub.”
Kada se samo pogleda spisak klubova čije je boje branio u protekle dvije i po decenije, jasno je da “Mela” ima šta da poruči mlađim naraštajima.
“Pokušavam da im prenesem svašta, od nekih neformalnih tema koje se uopšte ne dotiču rukometa, pa do samih rukometnih savjeta koji bi mogli da im pomognu. Prije svega, trudim se da sa njima uspostavim ljudsku vezu. Želim da shvate da ono što im govorim nije kritika, nego rezultat toga što u njima vidim nešto dobro, nešto što može da se podigne na viši nivo. Na kraju krajeva, imam dijete koje je golman i koje je u tim mlađim godinama, pa kako razgovaram sa njim, tako pričam i sa svim tim mladim igračima. Pokušavam da u njima probudim želju da počnu da razmišljaju i žive rukomet.”
A šta bi današnji Fahrudin rekao onom iz 2010. godine koji tek dolazi u instituciju zvanu Borac?
“Uh, šta bih mu rekao… Ne bih se ja nešto mijenjao, iskreno da ti kažem. Nisam pravio neke velike greške kroz karijeru. Svi ljudi koji me poznaju kroz rukomet znaju da sam do svega došao isključivo krvavim radom. Bio sam i više nego posvećen rukometu i treninzima. Možda bih u nekim situacijama promijenio određene odluke, a prema nekim ljudima je vjerovatno trebalo da nastupim malo gore nego što jesam. Međutim, ako bih morao da sam onaj najvažniji savjet samom sebi iz tog vremena, rekao bih mu samo da u određenim situacijama bude – malo smireniji. Sve ostalo bih ponovio isto.”
Tako priča Fahrudin Melić, čovjek koji će tačno za mjesec dana napuniti 42 godine. Samo jednu je posvetio Borcu i Banjaluci, ali je baš tu pronašao nešto što se ne mjeri titulama i priznanjima. Pronašao je emociju, pripadnost i osjećaj doma. U tome i jeste poenta sporta – što neke sezone ne traju godinu dana, već zauvijek…